ima me u saci

Gleda me kao da mu imam sta za reci i ne da se zbuniti. Ne spusta pogled. Trazim po nekim delovima secanja, pa preturam dzepove…
Sta bi to moglo biti??
Gde bi se ocekivane reci mogle zaturiti?!
Svuda zavirujem, ali ne ide mi i samo nastavljam tupo da gledam u pravcu njegovih dlanova u nadi da ce bar jedan dotaci moj obraz. Ugrejati nemir sto struji oko mene i postedeti me suvisnih objasnjenja.
Uporno me gleda i ne popusta!!
Ali… u zagrljaju njegovog pogleda mogu li ista drugo, sem da ga volim?!?
Sreca, sta je to??
To su moji obrazi u njegovim dlanovima i nista vise.

DOKTORE, BOLI ME DUŠA

dok se ne smislim odakle da nastavim sa svojim spisanijama, kradem – s neta…

Doktor: Na šta se žalite?
Pacijent: Na sebe.
Doktor: Na koji dio?
Pacijent: Na unutrašnji.
Doktor: Gdje Vas točno boli?
Pacijent: Svuda.
Doktor: Budite određeniji, molim Vas. Koji organ vas muči?
Pacijent: Duša.
Doktor: Duša nije organ.
Pacijent: Meni jeste.
Doktor: Zanimljivo. Vi ste onda fenomen. A čemu Vam služi taj “organ”.
Pacijent: Da živim.
Doktor: Aha. Čime se bavite?
Pacijent: Dušom.
Doktor: Mislio sam od čega živite.
Pacijent: Od duše.
Doktor: Svećenik?
Pacijent: Ne.
Doktor: Psihijatar?
Pacijent: Ne.
Doktor: Političar?
Pacijent: Ne živim od tuđe, već od svoje duše. Ja sam umjetnik.
Doktor: Zaista? Kojom vrstom se bavite?
Pacijent: Ljudskom.
Doktor: Mislim na vrstu umjetnosti.
Pacijent: Umjetnost je umjetnost.
Doktor: Znači, multimedijalni umjetnik?
Pacijent: Sveobuhvatni.
Doktor: Mislite svestrani?
Pacijent: Sveobuhvatni.
Doktor: Hmm… dobro. Imate li hobi?
Pacijent: Pravi umjetnik ima samo jedan hobi – običan život.
Doktor: Živite iz hobija?
Pacijent: Da, spavam, jedem, koračam, ličim na sebe…
Doktor: Da li ste ranije osjećali tegobe na koje se žalite?
Pacijent: Oduvijek.
Doktor: Jeste li pokušavali sa nekom terapijom?
Pacijent: Nisam znao da treba.
Doktor: Koliko imate godina?
Pacijent: Previše.
Doktor: Previše za šta?
Pacijent: Previše za podnijeti.
Doktor: Znači, umorni ste od života?
Pacijent: Ne od života, od sebe.
Doktor: Kako mogu ja da Vam pomognem?
Pacijent: To sam došao ja Vas da pitam.
Doktor: Vidite, kod mene dolaze i drugi umjetnici, čak vrlo poznati i priznati, ali nemaju problem kao što je Vaš.
Pacijent: Oni žive od umjetnosti.
Doktor: Zar niste rekli da živite od umjetnosti?
Pacijent: Ne, rekao sam da živim od duše.
Doktor: Točno. Oprostite, a kako se to živi od duše?
Pacijent: Vrlo lijepo.
Doktor: A ko financira taj “vrlo lijep” život?
Pacijent: Ja.
Doktor: Naslijedili ste?
Pacijent: Da, talenat.
Doktor: Mislim na novac.
Pacijent: Njega dobijam kao nadoknadu za protraćeni talenat.
Doktor: Jeste li sigurni da ne terate šegu sa mnom?
Pacijent: Apsolutno.
Doktor: Vratimo se problemu, koji Vas muči. Opišite, molim Vas, kako Vas to duša boli?
Pacijent: Baveći se umjetnošću, cijelog vijeka bezuspješno pokušavam to da opišem.
Doktor: Kako, zaboga, očekujete da Vam pomognem?
Pacijent: Kad sam se, svojevremeno, žalio na bol u oku, niste tražili da vam opišem bol.
Doktor: To nije isto, oko je organ.
Pacijent: I duša je.
Doktor: Znate šta, ja ću Vama ispisati uput za psihijatra, pa…
Pacijent: Ne vrijedi, bio sam.
Doktor: I?
Pacijent: Kaže da sam normalan, a ja se nisam ni žalio na pamet, već na dušu.
Doktor: Čovječe, šta hoćete od mene?
Pacijent: Da me pregledate.
Doktor: Kako dušu da Vam pregledam?
Pacijent: Ne znam, mene boli, a Vi ste doktor.
Doktor: Dobro, pogledati ću. Gdje Vam je ta duša?
Pacijent: Kod jedne žene.
Doktor: Kako Vas onda boli, kad nije kod Vas?
Pacijent: Zato me i boli.
Doktor: Pobogu, rekoste da živite od duše, a sad mi kažete da je kod neke žene.
Pacijent: Zato i živim. Problem je što boli.
Doktor: Ma, čovječe, Vi ste neozbiljni. Došli ste ovde da me zajebavate! Napustite ordinaciju!
Pacijent: Oprostite, mogu li znati gdje je Vaša duša?
Doktor: Ne brinite, moja duša je na svom mjestu.
Pacijent: I moja je, ali boli.
Doktor: Ma, idite dođavola!
Pacijent: Bio sam. I on me izbacio.

put kojim se teže ide

Koliko god izgledalo neizvodljivo – ne odustaj! Sve je na dohvat ruke, posle pravog zamaha!

mala noćna muzika

posuta pahuljama šušnula je pogledom, ubeđena da niko nije čuo, ali…
staklo je prslo i poput sedefa se prosulo po snegu.
tanko, gotovo nevidljivo,
dodalo mu iskričavi sjaj..
slika za zastati…
znala je kako će i kad se sneg otopi tu ostati posebno mesto.
neće biti bezazleno, baš kao ni što druge dobre stvari nisu.
izazvaće muku, ne veliku, ali sasvim dovoljnu.
poslužiće za nauk, možda čak i njoj.

‘Pajooo, imam strašnu ideju za biznis!’

za koju godinu Big Brother će izgleda ‘vako

SCENARIO BR 1.

mesto dešavanja: kuća Velikog brata

ovog puta kuća (dvorište, bazen, spavaća soba) ostaje u mraku a svetlo usmereno KONAČNO na onaj veliki ekran, gde će ići sve vreme timeline TW. (delimično preuzeta ideja iz emisije ŽENE, epizoda posvećena društvenim mrežama – ova krađa je dokaz moje sposobnosti, inače ne bih, nikako, svih mi benkica i peska iz detinjstva)
Više neće biti važno ko piški, kaki, dahće ispod pokrivača ili hoće, samo u pisanoj formi, sve što smo mogli videti od toga, već je viđeno, a i mogućnost ubacivanja fotki i snimaka u tweet, takve banalnosti i dalje nam mogu dostaviti u izvornom obliku.)

CIILJ: (ako i jedan reality show ima cilj) što više sati aktivno provesti na timeline-u i imati što veći broj RT-a… poznati i (manje poznati) će iz udobnosti svoga doma i lapatopa ili neudobnosti svog moba, auta, stolice, splava, separea ili već… čega god, raditi ono što već rade na twitteru.

NAGRADA: followeriiiiiiiiiiiiii i…..iiiiiiiiiiiii!

Nova disciplina za ko će više, duže, bolje, spretnije, promućurnije..

SCENARIO BR. 2

mesto dešavanja: ista kuća, again…
akteri: isti, again…
samo sad su svetla svuda uključena, uz vrlo aktivan gore pomenuti ekran koji će i dalje biti centar sveta, ALI učesnici su u kući sa svojim elektronskim igračkicama (devojčice imaju crvene, dečaci plave, Boki13 i sva ostala polno neidentifikovana telaD, naravno, ljuŽbičaste (za neupućene to je ono što se dobije kad se izmešaju već pomenute dve osnovne boje)

SCENARIO BR. 3.

na dve televizije dva paralelna real šouVa, jedan sa poznatim facama koje se prikazuju, a drugi sa poznatim facama koje tweetaju.
U gužvi ja, ti, mi, vi, oni – publika luduje, o-je.

e, da Kurir i ostala žuta papirologija izumire.. zašto?
zar treba većeg dokaza od činjenice da i moja malenkost piše i uz svu tu bruku je još neko i čita. (drugari moram ovde debelo da napomenem kako vas mnogo, mnogo volEm).

p.s. ko mi mazne ideju za bilo koji scenario ili samo doradi pomenute nacrte, maznuću mu tw nalog i sve škakljive foldere iz kompića, tj. lapa-topića. zaFaljujem!

htedoh onom slatkom debeljuci glumcu, pevaču, voditelju petkom, da pošaljem neki svoj predlog. Ozbiljno sam se bavila tom mišlju, u prilog golemoj raboti imam i listu ZA i PROTIV.

Na listi ZA stoji -

1. jedini taxista za kojeg znam da nije odr’o svoje klijente
2. zato što ga Kurir ne voli.

Međutim pošto sam Kurir već ubila (vodim se onom da i ubijanje glasnika šalje poruku), broj dva se briše sa liste, pa izgleda ovako
2. zato što ga Kurir ne voli.

A na listi PROTIV vrlo postojano prkosi

1. postaću njegova sestra od tetke,

a meni familije više preko, preko… Tražim reč. Nema je! Nek bude preko svega. Veći deo života tražim način da se odrodim i od dobrog dela ove koju već poznajem. Nisam te sreće da oni mene zaborave.

E, zbog toga je simpatični debeljuca na čekanju, ali pošto je Kurir izumrEo (govorimo o budućem vremenu), ostajemo samo mi ljudi, pa ćemo se dogovoriti.

Ok, možda je pretekao i po koji huligan. O tome čiji su huligani neki drugi put, ako vam sad dam scenario i za to, rizikujem da me proglasite promućurnom, tu titulu ni lud ne bi hteo. Zato ostanite u ubeđenju da sam lepa, s tom dijagnozom daleko bezbrižnije spim u Šunj ulici.

prizovi jesen

u ogledalu devojka sa pticom na obrazu i senom u očima,
cepka dan na krpice..
svaku obeležava sedefom na mestu gde će da se nasmeši..
krpi stazu lišćem
da još jednom prođe hasurom od starog zlata..
pobegulja s’ obraza seli njen pogled
u toplije krajeve..
srce se ljulja poput barke,
dok ogledalo bez buke menja odraz..
sve se može ako šušneš u pravoj boji..

za sanjare i još po nekog

Sastavi dlanove, sklopi kapke i kroz trepuške proviri u nebo.
S obližnje crkve čućeš da se juče pozdravlja sa sutra kroz poljubac male i velike kazaljke.
Zadržavaju susret da bi Ti obeležila noć užarenom željom.
Na simsu prozora prstom povuci liniju, pomozi čaroliji da nađe svoj početak.
Nestrpljenje bosim stopalima utabaj u pod i vrati se u postelju.
Noć zna šta joj je činiti, a ti sad, ako baš hoćeš, možeš i da otvoriš oči, ali ja ti moju želju neći reći makar me golicala dok ne svane.

jedan od onih..

”I bila je noć, u ulici Dositejevoj, u Novom Sadu, na Dunavu… A ja sam dolazio sa nekog mesta na kom su svi bili, recimo, rumeni kao kuvano vino koje su pili i gde su svi mirisali na karanfilić i čudno se zgledali kad bi neko zapevao jednu od onih pesama koje se, znate, baš i nisu pevale tada…

I dugo sam stajao pod njenim prozorom tražeći, kao, nešto po džepovima a tišina je bila… Jedino odjek koraka daleko dole, niz Kisački drum iza onog nadvožnjaka, možda i dalje, i lepet nekih zagubljenih krila oko Almaške crkve, a opet… Ni na trenutak nisam čuo kako diše u snu moje pile… kako diše…”

vetar mi žile kida

Ustala sam umorna, ali ne i poražena.
Izborila se za spokojno jutro.
A onda, je podne donelo leptira.
Ponovo je mahnuo krilom iznad zelenog cveta i više nisam imala snage.
Vrlo glasno nisam volela odabrane.
Ni sebe nisam volela tako razdražljivu, zajedljivu.
Samo svojim postojanjem ovog puta probudili su sve ono što ne želim da nosim u sebi.
Već duže vreme slutim nevolju, sad znam i ko je donosi.
Da su kanibali davno bi se zadovoljili kostima i mesom, da su vampiri čaša moga postojanja bila bi prazna.
Nisam neiskusna pri susretima sa njima (ne znam da li me ta spoznaja više poražava ili bodri), jer krv me njihova gazi.
To je ono što boli.
Ringišpil će se zavrteti još jednom, znam tu vožnju, znam i kako završava.
Leptiri su krivi … što padam.

vitamini koji čine čuda..

u tegle spakovati nešto peska, soli, vode i sunca,
staklo zamotati u novine…
vaditi po potrebi….
upisati časove veslanja,
u slučaju zemljotresa ili druge vremenske nepogode
pri kojoj bi osetljivi materijal stradao,
a sadržaj se izlio..
uz obaveznu kutiju mente,
čarobnog mirisa prve pomoći,
ušuškani u zagrljaj
rugajte se zimi
s toplije strane prozora.