odgovor na neka pitanja

– posle smaka sveta, a pre ulaza u Arenu –

Skoro prazan autoput do Beograda. Gužva na ulazu u grad i petlji kod Arene. Iako namerno kasnimo baš zbog toga, opet nas stiglo. Brzo nalazimo parking ispred zgrade s natpisom B92. Mala stvar za veliku sreću. Gomila u belom još ulazi. Pojedinci u belom raštrkani oko prilaza. Pitanje ‘imate kartu viška?’ srelo nas više puta. Blamiram drugaricu dok se saginjem da proverim da li jedna devojčica nosi donji veš. Bele štikle sam videla, belu lepršavu majicu koja stiže taman do donje linije guze isto videla, al između – samo gole noge. Moja radoznalost se pitala i sagnula sam se zbog odgovora. Momci na par koraka od mene pitaše me što i moja radoznalost. Oni nisu dobili odgovor, bar ne od mene. Na ulazu vraćaju dva momka jer su u farmericama, kažu im da bi ušli moraju da se presvuku.

– u Areni –

Prvi pogled na unutrašnjost sve je ljubičasto. I prostor i ljudi. Blago uzbuđenje u stomaku preraslo je stomak. Osećaj koji se ne može opisati išao je od stopala celim telom do temena i još nekih 20-tak cm iznad i oko mene. Posle 3 sata gibanja što otvorenih, što zatvorenih očiju u dum-dum i tam-tam ritmu ne osećam noge. Usledila je spoznaja viših razmera –
Ili ću početi da se drogiram ili ću da menjam noge!
Posle dva (samo)dodira i jednog dužeg pogleda dilema je rešena –
Ipak ću početi da se drogiram, ali na nekoj drugoj beloj senzaciji, ova je za mene završena.

(verujem da ste očekivali više od ovog dela, ali… Mogla bih da pričam, ali ne i da vam ispričam. Ne umem. Ne sad.)

– posle Arene –

Ne idemo još kući, vozamo se. Ne dozvoljavamo osećaju koji nas drži da izađe iz kola. On je treći putnik koji nas grli sa zadnjeg sedišta. S druge strane Brankovog mosta je sasvim obično subotnje veče i naš pogled se navikava na svakidašnjicu bez belog. Neobično je. Klopamo i vraćamo se u mrak autoputa.

– jutro posle –

9:30 Buđenje. Kumić od 22 meseca s belim božurima iz svoje bašte stoji ispred vrata. Traži gugu (loptu) i odlazimo na sladoled, trčanje za loptom, jurcanje za golubovima, prskanje u fontani, gađanje pomfritom… Odnekud dopire grmljavina. Kumovi se pakuju i odlaze u svoj grad, a ja se vraćam u stan. S vrata me zapljuskuje miris božura i vraća u život tek toliko da vam ispišem ovo uz kišu. Izgleda da sam našla svoju drogu.

u potpisu
novopečeni narkoman.. 🙂