Po rođenju osuđeni smo na patrijarhat, a ako se u dvehiljadeinekoj zateknete na planeti Zemlji kao žensko osuđeni ste i na feminizam. Ima li žena danas mogućnost da ne bude feministkinja ili je osuđena na njega već po rođenju?
Kroz prepisku kod Mahlat shvatila sam da imam veliki problem sa feminizmom. Nisam imala problema sa razumevanjem teksta autora, koliko sam imala problema sa razumevanjem određenih komentara. Nekako živim u ubeđenju da mislimo sve što napišemo, ali da mislimo i izvan napisanog. Nekad se u pisanju koristimo teatralnošću, ali sve je u svrhu slanja određene poruke.
Kroz stav jedne zvanično deklarisane feministkinje izvukoh niz pitanja koji me strahovito zbunjuju. Recimo, ako me muško gađa kamenom treba li njemu zbog izborene ravnopravnosti da uzvratim istim ili već zbog dugovekovnog planetarnog patrijarhata treba da se i bez njegovog bacanja osetim kamenovanom i gađam ga pre nego što on i pomisli da zamahne (pod pretpostavkom da uopšte misli o tome)? A, ako me kojim slučajem iz samo njoj znanih razloga žensko pogodi kamenom nju treba da gađam hlebom zbog svoje više spoznaje (stanja svesti) i sažalim se sa neverovatnom dozom razumevanja na njenu nesvest i ‘slabost’?? Još sam mlada i na kamen reagujem kamenom ko god ga bacao. (molim da se ‘kamen’ ne tumači doslovno, ali ako je nekom lakše može i tako).
Koliko sam razumela žene treba da ‘ratuju’ sa muškarcima, a ne među sobom, jer kad se sretnu dve žene, jaka i slaba, treba ‘ova-onoj’ da pripomogne iliti objasni da su obe u ratu sa muškarcima, ako jedna ne može da razume taj deo njeno nerazumevanje je čini slabom, ako ona jadna to ne može da vidi, treba joj crtati njenu slabost šarajući hiljadu puta po istom papiru istu stvar. Naravno, da pokušaj ne urodi plodom. Ustvari, u celoj polemici nije sporno njihovo nerazumevanje već pretpostavljeno nerazumevanje ‘slabe’ čitateljke.
Spomenuta teoretičarka je pogođena virtuelnom psovkom jer jednoj jakoj ženi je pukao film od silnog vrtenja u krug, trenutak očigledne slabosti. Pitam se, šta se desilo u tom trenu s razumevanjem ženske slabosti i ‘onih drugih uslova’ koji nam nisu svima isti?!?
Takođe, lični primer nije dovoljan i ne može se uzeti za obrazac ako ste slučajno ili vrlo namerno ‘jaka’ žena, mada poznajem veći broj samostalnih i samosvesnih žena, jedna od meni najdražih je moja majka, al da ne patetišemo, očigledno joj niko nije stigao da objasni kako je samohrana majka dvoje dece u muškom svetu slaba žena (?!?!). Za obrazac, a samim tim i debeo dalji razvoj teorije feminizma uzima se i dan danas isključivo slabost. Razumem da je ovo bila polazna tačka pre 50 i kusur godina, mada i tada žene nisu bile slabije, već obespravljenije, ali danas takvo polazište mi je smešno. Zar ne treba i feminizam da nadograđuje svoju polaznu tačku?
Nemam sise (ok – imam, ali ne one sise), nemam posao, nemam partijsku knjižicu, moguće je i da nisam feministkinja, ako bismo dovoljno dugo me analizirali možda bi stigli i do toga da nisam žensko. Teorija je čudo, svašta može da ustanovi, ali šta god ona ustanovila jedan pogled u moje gaćice i ostajem žensko, mada više volim da verujem da sam ‘ljudov’, bar zero.
Isto tako živim u ubeđenju da dok se drugi bore za sebe, bore se i za mene, kao da dok se ja borim za sebe, borim se i za druge (ovde bih dodala ljude, ali može da stoji i žene pošto sam uz sve sumnje ipak žensko), jer svaki kolektiv počinje sa pojedincem i na nekom ličnom primeru, mi smo ti koji biramo svoj primer.
Ne mislim da je žena slaba i da sve imaju iste uslove, ali nemaju ih ni muškarci iako žive u muškom svetu. Postoje jaki i slabi muškarci, a postoje i jake i slabe žene. Prilično smo izjednačeni u svojoj prirodi. Da, ljudi smo, nismo životinje, ali od svoje prirode ne možemo pobeći, rađamo se s razlikama i već više hiljada godina nikako da naučimo kako se s njima živi čak i kad govorimo isti jezik.
Sviđa mi se Učitavanje...